Galerija umjetnina Split

1na1    fotografije  s izložbe

Vitold Košir i Boris Šitum, zagrebački i splitski umjetnik srednje generacije, sudionici su devete izložbe ciklusa Jedan na jedan. Koširove kiparske i grafičke radove, kao i Šitumove kiparske i site-specific realizacije, intervencije i akcije, likovna je publika i struka već odavno notirala. U Galeriji umjetnina obojica su izlagali, ali se nikada nisu susreli. Aktualna izložba prilika je za dijalog, pa i odmjeravanje umjetničkih potencijala dvojice vršnjaka (rođeni 1966.) različitih temperamenata i poetika. Dok Šitum komentira uglavnom neuralgične društvene fenomene i socijalnu zbilju, Košir u svojim radovima sublimira sadašnjost i prošlost nastojeći materijalizirati određeno duhovno i civilizacijsko trajanje. To su, dakako, tek uopćena obilježja. S obzirom na to da koncepcija ciklusa Jedan na jedan podrazumijeva i kustosku podjelu posla, u daljnjem tekstu pažnju ću posvetiti Vitoldu Koširu.

U razgovorima tijekom pripreme izložbe Košir je učestalo spominjao glazbenu terminologiju u kontekstu nastanka najnovijih radova. Nerijetko je glazba vizualnim umjetnicima inspirativna, no u ovom slučaju veza je naročito duboka jer je Košir po formalnom obrazovanju i djelovanju kipar i violist. U Simfonijskom orkestru HRT-a svira violu, a uz to bas gitaru u rock bendu Cry Babies. Moglo bi se u šali reći da od muzike žive i on i njegovo kiparstvo.Ta dva pola umjetničke vokacije kod Košira se odavno manifestiraju u likovnom djelu, u vidu prožimanja vizualnih i glazbenih komponenti. Izložba Glagoljska misa, Hommage a Leoš Janaček iz 1995. inicijalan je primjer autorovih promišljanja u tom smjeru. Skladbu češkog skladatelja Košir je upotrijebio kao zvučni element izložbe naglašeno ambijentalnog karaktera. Ustvari, glazba je bila okosnica specifične simulacije sakralnog prostora. Glavnina skulptura uključenih u projekt nije, međutim, imala glazbeno ishodište. Drugim riječima, njihov je nastanak isključivo bio vezan uz likovno promišljanje. U to je doba Košir skulpture oblikovao od potrošenih i polomljenih dijelova industrijskih proizvoda. Od vijaka, matica, lanaca, osovina i kojekakvih drugih odbačenih predmeta različitim je postupcima obrade konstruirao osebujne skulpturalne složence koji su privlačili pozornost svojom maštovitošću i asocijativnošću, kao i izvjesnom dozom humora i mističnosti.

Na izložbi Glagoljska misa nalazio se i svojevrsni oltar s položenom betonskom pločom ispisanom istaknutim i robusnim željeznim slovima prividno nalik glagoljici. Knjiga s oltara postala je, naime, arhetip za ono što će uslijediti. (Vanja Babić, 1996.). Izložbom Ex libris 1996. Košir inaugurira samostojeću knjigu-skulpturu sastavljenu od dviju stranica povezanih šarkama. U početku je knjige realizirao od željeza, zatim od željeza, betona i asfalta, inkorporirajući u simboličko i kulturološko značenje motiva vlastitu likovno/estetsku komponentu temeljenu na znakovima, simbolima i gesti apstraktne provenijencije. Kao logičan nastavak dotadašnjih promišljanja, u Koširovom opusu pojavili su se slično oblikovani višedjelni zidni reljefi od istih materijala. Specifični autorov biljeg suvremenosti sadržan je upravo u materijalima izvedbe, toliko karakterističnim i važnim za suvremenu civilizaciju i svakodnevni urbani život. Ponajprije su to industrijski, odnosno građevinski materijali. Beton, a naročito asfalt, u kiparstvu su još prilično neuobičajeni. Međutim, niz je primjera u vizualnim umjetnostima, filmu, književnosti i glazbi gdje asfalt i/ili beton čine važnu referenciju i orijentir u iščitavanju djela. U okviru kiparske discipline oni osiguravaju Koširovim radovima autorsku prepoznatljivost i posebnost. Dosad je Košir asfaltnoj komponenti često davao ulogu nositelja izražajnog potencijala. Riječ je o komadima asfalta sa zagrebačkih ulica na koje je nailazio tijekom intervencije cestara. Emocionalni naboj, s različitim asocijacijama na osobno odrastanje i življenje, umjetnik je inkorporirao u taj stari asfalt prošaran raspuklinama, tragovima guma, poplata i koječega drugog, možda i nečeg tragičnog. Kiparski instinkt prepoznajemo u reakciji na haptički zov i u valorizaciji karakteristične teksture. Koširov doživljaj asfalta isto tako je intiman, na neki način i romantičan. Asocijacija na antologijsku akciju Zagreb, volim te! Tomislava Gotovca iz 1971. nameće se sama po sebi. Iako je riječ o različitim umjetničkim poetikama, stavovima i motivima, poveznicu možemo pronaći u recepciji urbanog krajolika kao prirodnog ambijenta.

Gledajući u cjelini, materijali i njihova svojstva imaju važno mjesto u Koširovom kiparstvu. Latentni likovno-estetski potencijali željeza, betona ili asfalta dolaze do izražaja ovisno o trenutnoj umjetničkoj namjeri. Ekspresivnost izraza najčešće je usredotočena na jedan materijal, dok je uloga ostalih sekundarna ili pak pretežno funkcionalna. Ilustrativan primjer za to je željezo. Od osnovnog i praktički jedinog materijala prvih Koširovih knjiga, željezo se u najnovijim radovima uglavnom pojavljuje kao funkcionalni element u vidu okvira za prevladavajuću betonsku ispunu knjiga i reljefa. Između te dvije situacije postoji međuvrijeme, kada je glazba ušla u njegove knjige. Naime, 2008. Košir se osobno uključio u obilježavanja petstote godišnjice rođenja Marina Držića. Tim povodom realizirao je ciklus znakovitog naziva Libar od negromancije, referirajući se na opus i ključne momente iz života glasovitog komediografa. Iste godine Koširovi libri izloženi su u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u palači Sponza, a potom u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske. Interpretacija i prijevod Držića u likovni jezik ostvareni su različitim simbolima i asocijativnim detaljima, kao i notnim zapisima instrumentalne glazbe. Na dvjema knjigama naziva Plakir – partitura za intermezzo i Tirena – partitura za morešku u beton su utisnute željezne pločice-partiture s izrezanim notama u obliku rombova. Radovi su inicirani pretpostavkom da je Držić komponirao glazbene brojeve za vlastita dramska djela te činjenicom da je neko vrijeme bio orguljaš dubrovačke katedrale. Kako bi doskočio problemu, Košir je preuzeo autentičnu orguljsku notaciju Držićeva vremena kao svojevrsni podsjetnik na njegovu zasad nepoznatu muzičku aktivnost.

Sljedeću etapu u promišljanju glazbe kao aktivne komponente kiparskog djela Košir započinje 2012. ciklusom Zapisi. Iste su godine radovi predstavljeni na istoimenoj izložbi u Studiju Moderne galerije „Josip Račić“. Sada u likovnu strukturu višedjelnih reljefa inkorporira glazbeni ritam i melodijski kontinuitet. Posebno slikovitu asocijaciju na glazbenu potku sadržavaju horizontalno izduženi uski pravokutni reljefi jednakih dimenzija. S naglašenim željeznim obrubom i vertikalnim razdjelnicama između betonskih i asfaltnih ispuna upućuju na izgled notnog zapisa. Koncept je diskretnije posredovan u vertikalno izduženim pravokutnim reljefima s dimenzijama određenim po pravilima zlatnog reza. Na njima se pak može razabrati autorova zaokupljenost fenomenom vremena. Za razliku od klasičnih likovnih disciplina, vrijeme je u muzici vrlo mjerljiva kategorija. Košir, kipar, vrijeme predočava ritmičkim povezivanjem punine (reljefa) i praznine (razmaka). Istodobno, muzički je kontinuitet sugeriran protezanjem glavnog, redovito apstraktnog motiva, preko više sastavnica reljefnog poliptiha.

Dio Zapisa postavljen je u Galeriji umjetnina. Ukupno je izloženo dvanaest knjiga i višedjelnih reljefa, od kojih je polovica friško i ciljano nastala. Naime, recentni radovi postavom i gabaritima zorno svjedoče da su baš mišljeni za konkretan prostor. Veličinom se osobito ističu tri reljefa, koji su ujedno dosad najveći Koširovi realizirani radovi. Njihovi nazivi, Allegro appassionato, Adagietto i Moderato, nedvosmisleno ukazuju na glazbeni tekst i kontekst. Crna boja prvog i bijela potonjih ekvivalent su durskih i molskih glazbenih odnosa. Ustvari, cijela izložba funkcionira na elementarnoj i upečatljivoj suprotnosti crnog i bijelog. Dominantni materijal novih radova je beton, uz željezo te u maloj mjeri asfalt. U suglasju umjetničke namjere, likovnih sredstava i zanatske invencije Košir se maniristički poigrava s uobičajenom predodžbom i stvarnim dojmom. Betonska magma čas se doima robusno i teško, čas lagano i podatno, a iz enformelne tvarnosti eruptiraju vehementni apstraktni oblici koji svojom dinamikom i protežnošću dominiraju reljefnim poljima i ujedno ih povezuju u artificijelnu cjelinu. U tom smislu posebno je zanimljiv peterodijelni reljef Atlas oblaka, sa suptilnom evokacijom mekane i nestalne strukture motiva u betonu.

Gledajući u cjelini, Košir je nastavio razvijati ideje započete sa Zapisima. U međuvremenu radovi su postali u izvedbi zahtjevniji, a u izrazu moćniji. I nadalje se odlikuju oblikovnom i gestualnom raznolikošću, slojevitošću značenja, kao i evokativnim i simboličkim nabojem. Na kraju valja reći da obnavljaju respekt prema kiparstvu, premda se materijalima, pa i načinom izvedbe, ne uklapaju u klasičnu predodžbu te tradicionalne likovne discipline.

Iris Slade