041-01 Gliptoteka HAZU

Okolina u kojoj živimo i koja nas okružuje često postaje nešto što se jednostavno podrazumijeva i čemu ne posvećujemo previše pozornosti. Svjesni smo naravno postojanja oko nas niza objekata, predmeta i materijala koji ih čine, ali smo ih skloni najčešće zamjećivati tek kroz njihovu utilitarnu funkciju. Vjerojatno je jedan od, u spomenutom kontekstu, najzastupljenijih materijala asfalt, za koji uobičajeno konstatiramo ima li ga ili ga nema, u kakvom je stanju… Za Vitolda Košira on je, međutim, nešto sasvim drugo.
Uočivši promjene koje s vremenom nastaju na njegovoj površini i unutar njegove strukture, kao i kolorističke efekte koje posjeduje, te analizirajući tijekom vremena ostavljene vizualno čitljive podatke o tome što se događalo s njim, na njemu i oko njega, Košir ga počinje tretirati kao svjedoka vremena koji iziskuje poseban i osoban pristup, kao nekoga tko govori o njegovu djetinjstvu, odrastanju, umjetničkom stasanju, o utemeljenosti u urbanu sredinu, o Zagrebu kakav je bio i kakav jest. Otkinuti, razrezani, odbačeni komadi asfalta fiksirani cementnom žbukom i često kombinirani s bitumenom i betonom postaju središnjim dijelom njegovih konstrukcija, elementi oko kojih se one grade. Rudimentarni građevinski materijali fiksirani i tek katkad tretirani postupcima poput zavarivanja i nagrizanja kiselinom, postaju tako gradbeni materijali njegova kiparskog opusa ne mijenjajući se u svojoj izvornosti.
Reljefi koji tako nastaju najčešće su omeđeni metalnim okvirima i povezani šarkama, to su diptisi koji se otvaraju poput knjiga, čime se dodatno apostrofira njihov značaj i kroz tradicionalno u kulturi prihvaćen oblik usmjeruje se dodatno na ponuđeni «sadržaj». Korice kada su «knjige» zatvorene i čine pravilne kvadre ne nude informaciju o nutrini, nego tek pozivaju na otvaranje. Ovisno o stupnju rastvorenosti i igri sjena, mijenja se i percepcija ponuđenoga sadržaja. Sjene povečavaju i ističu voluminoznost, razigravaju grafizam zatečen na materijalu. Ponuđeno semantičko značenje istodobno je krajnje jednostavno i višeslojno, može, a i ne mora, biti podtekst za razmišljanje. Njegova je vizualizacija dovoljno promišljena, rafinirana i atraktivna sama za sebe. Moguće konotacije široka su dijapazona. Tradicionalno prihvaćanje apstraktne forme stapa se sa spoznajama suvremenosti, za enformelizam karakteristična površina povezuje se u našoj svijesti, preklapa se s fotografijama zemlje koje znamo s Google Eartha. Sve je ovdje u Koširovim radovima poznato i otvoreno istodobno, prostorno i vremenski neodređeno paralelno je i zagrebačko, današnje.