Marin Držić – Libar od negromancije

Velika partituraU sklopu Dubrovačkih ljetnih igaram u srpnju 2008. u palači Sponza u Dubrovniku održana je izložba u povodu 500. godišnjice rođenja Marina Držića. Naziv izložbe bio je “Libar od negromancije”, a izložbe su činile knjige – skulpture od željeza, betona i asfalta. Ovom izložbom pokušao sam restaurirati izgubljena dijela Marina Držića i predstaviti njegovu manje poznatu profesiju glazbenika – orguljaša.

Pogledajte SLIKE S IZLOŽBE

Predgovor izložbe – Boro Popovčak

Epiteti poput «bezvremen» ili «vječan» obično se, za djela likovne, ili umjetnosti uopće,  vežu uz ona ostvarenja čija se aktualnost, temeljena na njihovoj duhovnoj, izražajnoj posebnosti, ostvaruje kroz neprestane interpretacije i prijevode na drugačiji strukturalni jezik, pružajući svojom idejnom znakovitošću “čulni izraz svojih epoha”, ali i uvijek jedno novo, živo iskustvo. Opus Marina Držića, književnika, dramaturga, komediografa, pjesnika, glazbenika i skladatelja, u opsegu u kojem je sačuvan, tijekom svog postojanja, od vremena nastanka pa sve do danas, dakle, preko više od četiri stoljeća, predstavlja takvu živu, organsku cjelinu koja se vječito obnavlja u svim vidovima svog jezičnog raspona, bilo da je riječ o jeziku riječi, jeziku slika-prizora i napose, jeziku gesti. Taj je duhovni, slušno opipljivi i scenski vidljiv  monument u svom vertikalnom rastu, od razdoblja renesanse do našega doba postao neiscrpnim izvorom sadržaja raznih umjetničkih izričaja, kako u književnosti i kazališnoj tako i u likovnoj i filmskoj umjetnosti.
U obilježavanje petsto godišnjice rođenja velikog Dubrovčanina, kojem je uostalom i posvećena cijela ova godina,  uključio se svojim recentnim djelima i mladi zagrebački kipar Vitold Košir. Riječ je skulpturama u obliku diptiha, rastvorenih knjiga, ili pak pločama s pomičnim preklopnim segmentima. Iako je forma knjige već ranije bila predmetom Koširovog kiparskog izričaja, u ovoj se prigodi evociranja spomena na opus jednog ‘čovjeka od pera’, pokazala više nego prikladnom. Asocijativna i narativna potka ovih libara inicirana samim njihovim nazivima neumitno se referira na opće poznata piščeva djela, likove iz istih, ne striktno književne zapise ili pak na neke biografske momente. No, posebnost unutar ove književno-skulptorske cjeline čine radovi koji su posvećeni Držićevim ‘izgubljenim’ djelima, djelima koja nisu zabilježena i ne spominju se u njegovoj bibliografiji. Postavši predmetom Koširova kreativnog interesa i prosedea ona su ‘pronađena’, te poprimila svoj konkretni oblik.

Opredmećenje ove Držićeve ‘stvaralačke praznine’ odnosi se prvenstveno na njegovu glazbenu aktivnost. Poznato je naime da je Držić bio orguljaš u dubrovačkoj katedrali, znao svirati, po nekim podacima, jedanaest instrumenata, bio svirač na zabavama ali i studirao glazbu za vrijeme studija u Sieni. Kako se i Košir uz svoj kiparski poziv bavi glazbom, svira po klubovima s bendom «Cry Babies», ali i svira violu u Simfonijskom orkestru HRT-a, sasvim je razumljivo što je upravo glazbu odabrao kao poveznicu i tematsku okosnicu nekih svojih knjiga. ‘Zagubljenu’ piščevu muzičku ostavštinu Košir je  predstavio putem tabulatura tj. “notacijom instrumentalne muzike”, koja je bila u upotrebi u Držićevo vrijeme. Ove su partiture u vidu metalnih lamela s izrezima rombova, notnog pisma, usađene u stranice od lijevanog betona uokvirene željeznim okvirima te ‘uvezanih’ pomoću vratnih šarki, putem kojih se ovi ‘svesci’ mogu otvarati i zatvarati. Iako se Košir služi materijalom koji simbolizira naše, moderno vrijeme, njihova minimalna obrada i nerafiniranost, zahrđalo željezo i gruba tekstura betona pružaju utisak da se radi o autentičnim, onodobnim zapisima glazbe. Tome u prilog govori i činjenica da se radi o prijepisu stvarnih tabulatura, prema kojima bi se dakle, zaista moglo muzicirati.
Podražavanje arhaične provenijencije svojih knjiga pomoću upotrebe autentičnog materijala nabijenog patinom vremena, Košir provodi i u radu naslovljenom Govor Negromanta od Velicijeh Indija. Zapis Govora ovog lika iz jedne Držićeve maskerade ovdje je predstavljen pomoću komada asfalta umetnutim, u formi simbola indijske riječi OM, u betonske stranice knjige. OM  je, kako kaže Chevalierov Riječnik simbola, “prvobitni nečujan zvuk, stvaralački zvuk kojim otpočinje razvoj očitovanja. OM je dakle slika Riječi”. Dijelovi asfalta iz jedne zagrebačke ulice osim što svojom kromatikom upućuju na tamnu put Negromanta, oni su ujedno, sa svim ožiljcima vremena  i tisućama nataloženih koraka prolaznika, stvaran zapis kojeg čitamo kao stenogram pravog govora, zapis koji posjeduje svoju govornu strukturu, sadržanu u  ritmičkom protjecanju, brzini hoda i stankama između koraka. Misaona pokretljivost kao karakteristika svakog govora ovdje je iznesena u vidu faktičke zabilježbe fizičke, tjelesne pokretljivosti.
Za razliku od ovih knjiga koje provociraju zvuk, bilo da je riječ o tonovima ili govoru, Urotničko pismo Cosimu Mediciju, u cijelosti je ‘bezglasno’. Tek jednim svojim pokretnim segmentom, geometrziranim oblikom pričvršćenim šarkama na jednoj od stranica željeznog diptiha, upućuje na pokretljivost Držićeve ideje o rušenju “autokratskog režima u Dubrovniku, koji je po njegovom mišljenju bio u rukama nesposobne vlastele (A. Kisić, Životopis Marina Držića)”, ali u biti ove su stranice nijeme, poput svakog tajnog pisma one su ispunjene nevidljivim pismom, i odvojene tako od vanjskog svijeta. Ispisivanjem slovnih znakova pisma kiselinom na željeznoj podlozi stranica diptiha, Košir priziva u sjećanje metodu pisanja tajnih, nevidljivih pisama pisanih limunovim sokom, kiselinom koja zagrijavanjem postaje vidljiva i čitljiva. Žuđeni epilog ove ideje o prevratu posjeduje i svoju zvučnu varijantu, ploču od željeza na kojoj je šarkama pričvršćen teški preklopni segment u obliku stilizirane helebarde. Zlokobni zvuk što se javlja zaklapanjem segmenta aludira na spuštanje sječiva, tj. smicanje glava.
Manje mračna, štoviše duhovita, jest Koširova interpretacija Držićeve rustikalno mitološke drame u stihu Venera i Adonis. Isluženi hladnjak motora automobila izrezan u četverokut i utisnut u beton na jednoj od stranica diptiha objedinjuje prema svojim konotacijama oba sudionika ove mitološke priče. Naime, u ovoj interpolaciji četverokut predstavlja muški princip, dok voda, koju hladnjak sadrži, ustvari sadržavao, predstavlja ženski princip ili konkretno Veneru, rođenu iz vode, mora. Na povezanost s vodom također upućuje i rđa kojom su prekrivene stranice diptiha.
Iz ove Koširove ‘biblioteke’, čitljive po svojoj upotrebi gradbenih elemenata, njihovih značenja i simbolike izdvaja se Smrt u Veneciji, diptih koji je naslovljen prema istoimenom romanu Thomasa Manna, a upućuje istom na mjesto Držićeve smrti. Naime, sam naziv doslovno je preveden na vizualni jezik pomoću križa sastavljenim od komada asfalta i stiliziranog ukrasa pramca venecijanske gondole urezanog, uklesanog u beton. Oblikovni ustroj križa od gradskog asfalta, kojim je, obzirom na brojne utisnute korake, zorno predočen kraj životnog puta, i vinjete pramca otvara dijalog između ozbiljnosti i tišine smrti  te pričljivo žive scenografije grada na lagunama.
Sposobnost montiranja predmeta i materijala preuzetih iz stvarnosti i njihovog transponiranja u prošlost putem simboličkih značenja Košir na kraju podvlači instalacijom, velikim diptihom sastavljenim od gipsanih ploča unutar kojih je ukomponiran stari gradski sat, koji je otkucavao vrijeme još u Držićevo doba. Ovim ‘ukoričenim’ vremenom, vremenom koje je stalo s nastankom djela, ali koje se obnavlja sa svakim novim čitanjem, Košir je na najbolji mogući način zaokružio svoj ciklus skulptura posvećen velikom piscu i njegovom bezvremenom, pa stoga, i besmrtnom opusu, ukazavši time na još jednu mogućnost njegova interpretiranja i doživljavanja.

Borivoj Popovčak


 
%d bloggers like this: